Ponedjeljak, 03 Prosinac 2018 11:34

Svjedočanstva "Da se ne zaborave devedesete" - Dubrovnik 2018

Svjedočanstva "Da se ne zaborave devedesete" - Dubrovnik 2018 DuList

Svjedočanstva medicinskih sestara, tehničara i drugog osoblja sačinjavala su program trećeg po redu simpozija ‘Da se ne zaborave devedesete – Dubrovnik 2018.’ u subotu u prostorima Sveučilišta u Dubrovniku.

Danas se nalazimo u prostorima naše stare bolnice koju još uvijek tako od milja zovemo, a u kojoj je danas Sveučilište u Dubrovniku, gdje nas je i zatekao rat 1991. godine. Sami vidite da su prostori sada lijepi i preuređeni, ali svakako nisu bili adekvatni za boravak ni osoblja, a kamoli bolesnika i ranjenika. Samim tim morali smo se preseliti u nedovršene prostore nove bolnice – svoje iskustvo iznijela je Perica Klokoč, predsjednica HUMS-a Opće bolnice Dubrovnik.
Grad i prije rata, a i dan danas poslije rata živi od turizma. Grad koji je pod zaštitom UNESCO-a, gdje smo svi mi to ljeto 91. godine živjeli pod uvjerenjem da će nas UNESCO i zaštititi. Mislili smo nikome neće pasti na pamet baciti ikakvu bombu, a kamoli raketirati grad. 91. u ljeto su nam dolazili prognanici iz Vukovara, ali nitko od nas nije ni zamislio da bi se nama to moglo dogoditi. U osmom mjesecu smo dobili ratni raspored, i svima nam je to bilo smiješno, bili smo daleko od kuća, u okolnim krajevima. Moj ratni raspored je bio u Cavtatu, a svi smo se pitali ako počne rat tko će nas do tamo prevesti? Međutim kada je krenuo listopad, bili smo okruženi, i ja do Cavtata nikad nisam uspjela doći, a jedva sam uspjela doći i do stare bolnice na radno mjesto. Unutar par sati smo ostali bez struje i vode, i to stanje je potrajalo 100 dana – nastavila je. 

Iskustva je podijelio i Mirsad Džanović, glavni fizioterapeut na Odjelu za fizikalnu medicinu i terapiju Opće bolnice Dubrovnik.

“Rano ujutro, 1. listopada su nas probudile detonacije. Nismo mogli vjerovati kako je rat stigao i kod nas. Gradski prijevoz je prestao prometovati. Ostali smo bez struje i vode, telefoni nisu radili. Sjeo sam u auto i odjurio do bolnice, miris paljevine se širio. Jurio sam 'kao bez duše' da izbjegnem granate. U Gradu me dočekao mir koji se činio još zlokobnijim. Dobio sam raspored dežurstva tek za naredni dan. Kad sam se vraćao, bilo je stravično, gorjele su kuće i auti, a ljudi su se kretali uspaničeno. Napadi su postajali sve žešći dok nije prekinuta veza s Gradom. Prijavio sam se u zdravstvenu stanicu Mokošica. Iako sa znakom Crvenog križa, zgrada ambulante je jedna od prvih zgrada u Mokošici koje su pogođene. Organizirali smo prikupljanje posteljine, lijekova i sanitetskog materijala po stanovima, puno toga je nedostajalo. Prvih je dana među osobljem vladala panika i razmišljanje kako doći do Grada. Jedan dio radnika je morao raditi u bolnici pa smo se stalno raspali. Na kraju nas je ostalo toliko da smo boravili u ambulanti po cijeli dan i noć. Liječnici su dolazili iz Grada, po dan ili dva. Nikome se nije dolazilo u Mokošicu. Po dolasku ranjenih vidjelo se znanje i iskustvo liječnika i sestara. Osim uobičajenog rada u ambulanti, bilo je potrebno provesti i epidemiološke preventivne mjere. Dolaskom velikog broja prognanika iz okolnih mjesta, dolazi do problema života u tim skloništima. Stoga smo napravili obilazak skloništa u cijeloj Mokošici; majke dojilje nisu imale hranu, nemaju mlijeka za djecu, koristila se neprokuhana voda, voda i sanitarije nisu bile pogodne za dojenčad i majke, skloništa su bila puna smeća, nužda se vršila u najlon vrećama… Dogovorili smo evakuacije žena i djece u bolnicu gdje su bolji uvjeti, a ostale smo probleme rješavali u hodu pa smo kopali poljske WC-e, palili smeće i slično. Oznaka Crvenog križa ništa ne znači, ona je još veća meta, stoga je ni ne koristimo,” kazao je.

Posebno teško bilo je trudnicama, a o situaciji na brodskom prijevozu iz Dubrovnika kojim su putovale i buduće majke govorila je Brankica Miškić .

Kako na brodu nema ni instrumenata niti materijala za obavljanje poroda predlažem da se gospođa Konsuo iskrca ispred Dubrovnika ispred kojeg ponovno plovimo vraćajući se iz Zelenike. Europski pregovarači koji su također napuštali Dubrovnik su se tada ukrcali na brod. Molili smo da njihovim gliserom nju vratimo u Dubrovnik u rodilište, ali smo odbijeni. Gliser je doveo promatrače na brod, ali se vratio bez trudnice. Zapovjedniku su zaprijetili napadom na brod. Udaljavamo se od Dubrovnika, a sada je već izvjesno da ćemo porod morati obaviti na brodu. Jedan od časnika me vodi do ormara u kojem drže nešto medicinskog materijala. Tu nalazim male sterilne komprese , veliku sterilnu gazu, nesterilne rukavice, i male škare koje šaljem u kuhinju na sterilizaciju. Molim osoblje za što više plahti i ručnika, a u kabini je i doktorica Čale koja mi pomaže. 15. studenog 1991. u 8 i 55, službeno stižemo do ponte od Pelješca. Rađa se muško čedo, koje odmah kreće u plač, kupam ga i umatam u plahte jer pelena nema. Rodio se mali Hrvoje  – rekla je Miškić  publici koja joj je uzvratila glasnim pljeskom.

Smiljana Kresić je podsjetila na ratne prilike Opće bolnice Dubrovnik na Medarevu.

“Početkom Domovinskog rata imala sam 25. godina, supruga i malo dijete. 1. listopada me probudila moja svekrva, sva u strahu, koja mi je rekla kako je počeo rat. Mislila sam kako to nije moguće. Zvukom sirene postala sam svjesna. Pomislila sam tada - danas poslijepodne radim, što ću sa sinom? Grad je izgledao sablasno, ljudi su bježali, a zvuk sirene je parao nebo. Dio odjela je u roku od 24 sata preseljen na Medarevo. Dolazak na Medarevo nam je pružao određenu sigurnost. Kolegice koje su ostale u Staroj bolnici su radile u nemogućim uvjetima, a svakodnevno su ih gađali granatama. Ja sam bila na Medarevu. Doma sam dolazila kasno u noć, a vraćala se rano ujutro, prije nego počnu pucati. Dani su bili sve teži. Sina i nonu sam poslala u izbjeglištvo, bila je to bolna odluka, a muž mi je bio na ratištu. Sina nisam vidjela osam mjeseci. Kad smo se susreli nakon toliko vremena, zvao me ‘draga tete’. Svaki dan sam provodila u podrumu grleći drugu djecu. U našu spavaću sobu je pala granata, tako da doma više nisam ni dolazila. Rad na hitnoj je bilo mjesto gdje smo svi bili kao jedno i gdje se radilo po cijeli dan. Hrane nije bilo dovoljno, jedna kolegica je svaki obrok dijelila samnom,“ kazala je.

Samo neka su to iskustava medicinskog osoblja koje je tada radilo na području ratom pogođenog Dubrovnika, i to tijekom najveće agresije krajem 1991. godine.

Naručite se
1000 znakova
Dodaj datoteke